zalutala:)

Neki dan sam slučajno onako gledajući vijeti na novoj tv, pročitala , da je najbolji lijek protiv AIDS-a čednost..
I onda se zapitala, ustvari koliko još ima toga u našem svijetu?!
Čednost ,kakva čednost?
Jedan dana sam pročitala u jednim novinama, kako ljudi više ne znaju ljubiti nego samo računaju koliko orgazama su imali s partnerom .. i koliko je netko dobar u krevetu..
Pa stoga sad se ljubav danas mjeri sa orgazmom, kako je netko dobar u krevetu?
Koja plitkost?
Zar nije pomalo sirovo i grubo odnose među ljudima svesti na strast, na samu strast?
Zar to nije malo životinjski?
A gdje je se izgubila ljubav u svemu tome?
Srce? Ono Nešto?
Neznam...
Znam samo da je od siječnja do listopada u Hrvatskoj opet oboljelo od AIDS-a 49 ljudi, pa mi samo kroz glavu prolazi..
Koliko ljudi je nekome iz temelja promijenilo život i odnos prema ljudima i ljubavi..
Kako li je sada tim ljudima?
zar moramo proći kalvariju u životu da se naučimo pameti..
koje smo mi neznalice.. ljudi..a ujedno smo i najinteligentnija bića na zemlji...
Znaš..nekad se uplašim u kakvom ja to svijetu živim..

Pogledala je kroz prozor.
Zima je.
Hladna i čudesna.. gledajući na sat brzo se je spremala kako bi žurno odjurila u susret pahuljama i njemu čiji miris sanja, otkad je okusila njegove usne..
Već dva dana neprestano razmišlja o načinu na koji se On smije, i načinu na koji je dodiruje očima..
Poput dva magneta .. ispreplateni kada su zajedno, a kad nisu, neprestano se privlače mislima..
Potpuno opijena njegovim dahom i tragovima njegove brade na svom vratu (koju obožava) smješka se u ogledalu, i razmišlja kojim poljupcem će ga ovaj put iznenaditi.. Oblači svoj veseli kaput s nestrpljenjem iščekujući njegov čvrsti zagrljaj... Mmmm..
Obožava osjećaj kada se tako jako zagrle, tako da se njezine grudi stisnu uz njegovo tijelo, dok se miris njegovog parfema razlijeva po njezinom vratu...
Otvara oči.. i zna da ne sanja..
Trči iz stana.. Nasmijana..
Zima je...
On je čeka....
Sretan i siguran...

Danas ću pričati o nečemu potpuno drugačijem..
Nečemu samo što rijetki dožive.. a svi težimo tomu.. Prava Sreća
Jučer sam se sa prijom šetala kroz grad i pričali smo o svemu i svačemu.. i tako napokon se u njezinom životu pojavio normalan tip, koji zna davati i primati, i traži ljubav.. ona isto je takva...
No uglavnom, pričale smo o svemu.. i nju je strah.. boji se.. što ako je to to.. (on je taj koji drugačiji do sad od svih).. govori o onome što razmislja i o onome što osjeća..ON..(nemožeš vjerovati ) i još k tome je sasvim ok dečko, zgodan, pristojan i dobar..
Ja presretna radi nje.. Napokon:)
Al ona se boji prave ljubavi.. a za onog koji je ne zaslužuje sve davala od sebe da dokaže da je ona ta.. ona koja ga voli.. koja će stajat uz njega.. kad pada i leti..
On to nije znao cijeniti.. uglavnom, do kraja se davala.. plakala je meni na telefonu.. a tako i ja njoj...
Znate što se pitam..to znači.. da čovjek je budala.. kad osjeti da nešto može biti dobro.. ludo i do kraja ispunjeno iskrenom ljubavi.. on se preplaši.. bježi..rezervira se.....
A kad je nešto potpuno krivo, uporno dajemo sve ono što imamo.. i na kraju suzama rane vidamo.. neznam..Vjerujem ipak da kad je nešto kako triba, onda se kotač samo vrti.. ruke se pružaju, a srca daju..
Danas .. kada se osvrnem iza sebe.. više je patnje bilo , nego sreće.. valjda da bih znala cijeniti dobro koje dolazi.. ljubav koja se ne dvoumi.. ne računa..
A od istrganog srca... dugo sam se oporavljala.. i jedva se ustala.. i shvatila da sam jača nego prije.. al ova ravnodušnost prema ljubavi me ubija.. jedva čekam kad će to prestati...
Al tako sam ponosna na sebe što ne nosim rane sa sobom.. ostavljam ih tamo gdje i trebaju biti.. u prošlosti, i što volim davati ljubav ..
Želim se napokon pretočit iz rijeke u more......i zaronit u ljubav..

....Srce je srna što se sreće lako preplaši... Škoro

Vukovar..
.. Heroji ne plaču,
I kad gube pobjeđuju,
Heroji ne mole
Zube stisnu
I prebole..
Što ostane jednom od čovjeka,
kad istina na vrata pokuca,
miris davnog jutra,
san o boljem sutra,
sjećanja,
samo šaka pepela..

Dragi Bože.. toliko mrtvih.. a nikoga da se sjeti zbog čega su umrli..
Zato da bi Ti i Ja tu sjedili i živjeli u miru u našoj domovini..Hrvatskoj....
nešto o čemu su oni mogli samo sanjati..
Duša me boli, jer su prebrzo zaboravljeni.. Na sreću.. meni nitko nije poginuo u ovom ratu.. niti sam ostala bez dragih ljudi..
Neznam da mi je netko umro od prijatelja, brata , sestre.. oca , majke.. ili dečko..
Vjerujem da bih se teško oporavila... a pogoto nedaj Bože ,da pronađeš osobu koju si toliko tražio i rat ti je oduzme.. neznam kako bi se s time mogla Ja nositi.. valjda mi se to zato nije ni desilo.. Božja volja...
Ipak mi živimo u mjestu kojem jesmo, zato što nam je to netko odredio.. Bog.. s ljudima koji nas okružuju..u životnim okolnostima kojima se nalazimo...
Sve to s nekim razlogom i smislom..

Ipak ovo je samo čekaonica....za nebo.. zato dragi moji ljudi.. nemojte uskraćivati ljude za dobru riječ, pohvalu, osmijeh.. zagrljaj....jer nikad ne znate ni dana i časa...

I zato svim našim poginulim braniteljima.. pokoj vječni ..i svakoj duši koja je prerano otišla..
A svim živima....Bog vas blagoslovio!
I

Neznam.. nisam baš raspoložena za pisanje ovih dana..
.. trenutno čeznem za iskrenim zagrljajem, nekim tko me dušom želi. i osjeća..
da nekome pripadam..
...proći će i to....ili možda doći će..
.. I cijeli dan me proganja pjesma...

...Dođi i uzmi me,
grubo i nježno,
U jedan isti mah...

Dođi i uzmi me,
Želim na vratu
da osjetim tvoj dah,
dođi i uzmi me,
ugasi žar na mojim usnama..
.....Dođi i uzmi me..

Dohvatih naranču sa stola.
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Cesarić
to mi fali...

nemogu virovat, nema me neko vrime, i nema mi ni nicka. eto zašto mrzim tehnologiju, i te kompjutore, e sada me neće bit još neko vrime...
to nije uredu!!!
grrrrrrrrrrrrrrr......danas grizem.. al ne bobi:)

.. a parfum ki nosiš ti na drugem mi drugacije diši...
grozno..ćopila me zimska nostalgija.. mrzim to..
i baš zato ne volim zimu..

Neznam.. ovaj dan me stvarno malo ukomirao... bas zato što volim ovo kasno ljeto u mojim mislima, znaš.. ima neki poseban miris.. nosi u sebi nešto slično kao i proljeće..
Priji sam obećela da idemo vanka, iako se meni baš i ne ide, jer svugdje gdje izađem vanka, neki loši glumci, neki ljudi kojima je maskembal svaki dan, nekima je sv. Martin svaki vikend, a neki su gladni svega samo ne ljubavi, pa te gutaju kroz svaki pokret..tako da se nekad osjećam izgubljenom u mnoštvu ljudi bez duše... već davno sam izgubila onaj feeling za izać vanka, jer već dugoooo izlazim, pa eto.. malo mi je teško pronaći se tu, jer trenutno bi bila najsretija kada bih mogla nasloniti glavu na njegovo(nemam pojma di je taj više?) rame i uživati u nečemu bezvremenskom, trajnom i neuhvatljivom svima.. u ljubavi.. isprepletenom mirisima, dušama..zagrljajima..toplinom.. sigurnošću...

kažu kad nešto silno želiš da će se cijeli svijet urotiti da i to dobiješ.. no nije tako..samo prave oči srca mogu pronaći ljubav koju i ti tražiš.. dušu koji i ti priželjkuješ... čovjeka koji te osjeća i razumije kako dišeš...

...Potraži me u predgrađu,
Na ulici , na raskrižju ...

Nikada se nemogu prestati čuditi ljudima koji biraju prijatelje iz interesa, a ne iz sličnosti srca..osobe..duše..ljubavi..
Kada mi se dogodi da sretnem takve ljude uvijek ih sažaljevam, jer znam da ti ljudi žive jer dišu s pola srca... jednostavno.. to su defektne duše.. nikako ljudi.. tužno zar ne ?
Jer što nas doista čini ljudima, i prvenstveno čovjekom je duša koja žeđa za drugom dušom, ljubavi... za bezuvjetnim davanjem sebe i srcem koje se raduje drugom čovjeku..
Zar nije doista previše ljudi na svijetu koji žive sa teretom na srcu.. koji ne znaju za svoju dušu, a tako žive i ne znajući za sebe.. i ne znajući što oni mogu dati drugima koje susreću na svom putovanju kroz život.. ipak svaki od nas je svjetiljka drugom čovjeku, putokaz, brat, prijatelj, ljubav.sreća.. život..ispružena ruka..
Ne želim osuđivati ljude koji žive bez jednog oka ,ili ruke.. ili bez srca.. al boli me duša kad shvatim da neki ljudi koji me okružuju doista žive u neznanju.. no tko sam ja da bih ja otvarala njihove oči i njihova srca.. ipak svakome od nas je dan izbor... biti ljubav ili biti ništa... Živjeti za druge ili za sebe.. kakav je naš izbor, takvo će biti i naše srce..
Danas sam drugačija... mirna i tiha.. baš slatko..možda zato jer cijeli dan se guštam uz Norah Jones:)..yes..
idem...

..Come away with me and we'll kiss
On a mountaintop
Come away with me
And I'll never stop loving you..

Nadam se.. jednom..:)